ambijentalna instalacija: željezo, ogledalo, staklo, voda, leće, led lampe, grafoskop, umjetne biljke
dimenzije promjenjive, 2017.
 |
| Salon Galić, Split, 2017. |
Muzika za čekanje, 2015.
Za
razliku od standardiziranih recepata dobrog raspoloženja i soft pripravaka
potrošačke kulture, radovi iz serije Muzika za čekanje zasnovani su na procesima deidealizacije i
podrivanja iluzionističkih okvira, na metodama udvajanja vizualnih kodova i
kontrastiranja stvarnosnih razina u kojima je zavodljivu ikonografiju nemoguće
razdvojiti od psihotičnog efekta. Omamljivanje čula izloženo je kao drugo ime
za uvjetovanje percepcijskih i spoznajnih procesa. Raspuhuje se maglovita
retorika sladunjavih emocija. Iza poravnavajućih reality-paravana
navire životna uprljanost, tenzije, podrhtavanja,neprimjerene primisli
i želje... Kako Rosa Menkman piše o estetici glitcha, u
analognim medijima bliskoj statusu smetnje ili šuma kao remetećeg viška, Kada
je navodno transparentno sučelje oštećeno, promatrač se suočava sa prazninom
značenja..,[3] s pukotinom u naoko uređenom redu stvari
koja priziva potrebu za otklanjanjem. Ali i neopoziv moment sumnje u
samorazumljivost pravila igre.
Ksenija Orelj, iz uvodnog tektsa Hold Music (Ostanite na vezi)
Daydreaming, 2015.
 |
| Galerija Lamparna, Labin, 2015. |
Iz zemlje, Ana Kutleša
Gdje više
nema ljudskoga rada, priroda radi svoje. Čini se da je čovjekova sposobnost
transformacije prirodnog okoliša agresivna i svemoćna, ali brzina kojom između
zidova i asfalta izbijaju mlade biljke, bujajući i šireći se nekontrolirano, jasno
ukazuje da procesi kultiviranja nisu ireverzibilni. Izdanci klijaju, korijeni
se šire, listovi rastu. Nagrizaju ih uši – jedan život ustupa mjesto drugome.
Ipak, i
biljke postaju predmet kultiviranja. U klijalištima rastu u kontroliranim
uvjetima, da bi bile presađene u plodno tlo i što bolje rodile. Plodovi tako
nisu više samo proizvod prirode, već i čovjekova rada.
Daydreaming
serija crteža, akvarel, olovka i flomaster na papiru, 2015.
Daydreaming
serija crteža, akvarel, olovka i flomaster na papiru, 2015.
Nekadašnji
rudnik danas je kulturni centar, mjesto jedne drugačije proizvodnje. Umjetnički
sadržaji zamijenili su rudarske svjetiljke koje su se nekada u lamparni punile za novi odlazak u okno. Sada na mjestu gdje se nekad akumulirala
svjetlost stoje crteži biljaka, koje u tami ne niču. Tako se crteži na ovome
specifičnome mjestu pretvaraju u u skicu njegove nemoguće budućnosti: mjesto
rudnika nikad neće zarasti.
 |
| Galerija Lamparna, Labin, 2015. |
O
rudniku i tragovima koje je ostavila njegova povijest crteži iz serije Daydreaming govore zaobilazno, govoreći
upravo o onome čega u rudniku baš nikako nema, o svjetlu i kretanju prema gore,
o neoptrećenom gubljenju vremena. Ipak, dok se ovo potonje sugerira naslovom, u
sadržaju crteža prepoznajemo i rad, učinak ljudske ruke. Pravilne rupice
klijališta iz kojih izbija mladica, ili možda neku prašumsku biljku, koja nam
je ipak bliska – iz tegle u dnenvoj sobi gdje o njoj brine najčešće ženska ruka.
Sam način crtanja također je dvoznačan: ponekad u svojoj lapidarnosti gotovo
lijen, sa štihom nezavršenosti, sugerira crtež nastao iz dokolice, ali onda
opet kreće ka minucioznosti, podsjećajući na znanstvene studije biljnoga
svijeta i sugerirajući da se radi o radnom materijalu, možda bilježnici
botaničarke. Ako crtež kao medij i skica kao forma istovremeno znače i dokolicu
i radni proces, u izložbi ciklusa Daydreaming
u prostoru Lamparne možemo pronaći suptilno i indirketno otvorene teme o
granicama rada i nerada, kultiviranog i divljeg, prirodnog i proizvedenog.
Okno
ambijentalna instalacija, objekt (umjetne biljke, lampa, ogledalo), zidna projekcija, zvuk kanarinca, 2015.
 |
| Galerija Lamparna, Labin, 2015. |
Ideja da se u rudnicima ugljena koriste kanarinci ili druge toplokrvne životinje kako bi se detektirala prisutnost ugljičnog monoksida datira iz 1913. Do dugo u 20. stoljeće rudari su nosili kanarince u rudnike kao rano upozorenje na otrovne plinove, uglavnom ugljični monoksid. Zato što je osjetljivija, ptica bi reagirala brže nego rudari, koji bi tada imali šansu napustiti rudnik ili staviti zaštitnu masku.
Subscribe to:
Posts (Atom)