Daydreaming, 2015.

Galerija Lamparna, Labin, 2015.

Iz zemlje, Ana Kutleša

Gdje više nema ljudskoga rada, priroda radi svoje. Čini se da je čovjekova sposobnost transformacije prirodnog okoliša agresivna i svemoćna, ali brzina kojom između zidova i asfalta izbijaju mlade biljke, bujajući i šireći se nekontrolirano, jasno ukazuje da procesi kultiviranja nisu ireverzibilni. Izdanci klijaju, korijeni se šire, listovi rastu. Nagrizaju ih uši – jedan život ustupa mjesto drugome.

Ipak, i biljke postaju predmet kultiviranja. U klijalištima rastu u kontroliranim uvjetima, da bi bile presađene u plodno tlo i što bolje rodile. Plodovi tako nisu više samo proizvod prirode, već i čovjekova rada. 


Daydreaming 
serija crteža, akvarel, olovka i flomaster na papiru, 2015.

    

Nekadašnji rudnik danas je kulturni centar, mjesto jedne drugačije proizvodnje. Umjetnički sadržaji zamijenili su rudarske svjetiljke koje su se nekada u lamparni punile za novi odlazak u okno. Sada na mjestu gdje se nekad akumulirala svjetlost stoje crteži biljaka, koje u tami ne niču. Tako se crteži na ovome specifičnome mjestu pretvaraju u u skicu njegove nemoguće budućnosti: mjesto rudnika nikad neće zarasti. 

Galerija Lamparna, Labin, 2015.

O rudniku i tragovima koje je ostavila njegova povijest crteži iz serije Daydreaming govore zaobilazno, govoreći upravo o onome čega u rudniku baš nikako nema, o svjetlu i kretanju prema gore, o neoptrećenom gubljenju vremena. Ipak, dok se ovo potonje sugerira naslovom, u sadržaju crteža prepoznajemo i rad, učinak ljudske ruke. Pravilne rupice klijališta iz kojih izbija mladica, ili možda neku prašumsku biljku, koja nam je ipak bliska – iz tegle u dnenvoj sobi gdje o njoj brine najčešće ženska ruka. Sam način crtanja također je dvoznačan: ponekad u svojoj lapidarnosti gotovo lijen, sa štihom nezavršenosti, sugerira crtež nastao iz dokolice, ali onda opet kreće ka minucioznosti, podsjećajući na znanstvene studije biljnoga svijeta i sugerirajući da se radi o radnom materijalu, možda bilježnici botaničarke. Ako crtež kao medij i skica kao forma istovremeno znače i dokolicu i radni proces, u izložbi ciklusa Daydreaming u prostoru Lamparne možemo pronaći suptilno i indirketno otvorene teme o granicama rada i nerada, kultiviranog i divljeg, prirodnog i proizvedenog. 

Okno

ambijentalna instalacija, objekt (umjetne biljke, lampa, ogledalo), zidna projekcija, zvuk kanarinca, 2015.

Galerija Lamparna, Labin, 2015.

Ideja da se u rudnicima ugljena koriste kanarinci ili druge toplokrvne životinje kako bi se detektirala prisutnost ugljičnog monoksida datira iz 1913. Do dugo u 20. stoljeće  rudari su nosili kanarince u rudnike kao rano upozorenje na otrovne plinove, uglavnom ugljični monoksid. Zato što je osjetljivija, ptica bi reagirala brže nego rudari, koji bi tada imali šansu napustiti rudnik ili staviti zaštitnu masku.